Retorika u TV-serijama

Elem, gledam ja tako preko ljeta neke serije i čudom se čudim kako akteri razgovaraju. Recimo, “Uvod u anatomiju“. Umorni i  frustrirani, ali  vrhunski obrazovani  liječnici vode neke dijaloge otprilike ovako:
“ Na razini zakonske regulative njegovo pravo na život ovdje je neosporno, ali s aspekta  Kantove  Kritike čistog uma mislim da  pravo na život ovdje postaje diskutabilno“ kaže naočita Azijatkinja držeći za operacionim stolom u ruci srce višestrukog ubojice. I dok pokušavam shvatiti što bi to moglo značiti (ipak je skoro ponoć), iza bijele kirurške maske stiže još brži odgovor njenog kolege : „Medice, cura te ipsum“.
Na to ona s razumijevanjem kimne glavom i prišije novo srce zločincu. Muzika, odjavna špica.
Ma, jeste ikad čuli ikoga da tako razgovara?
Ili „Gilmorice“. Majka domaćica i njena kćer u tinejdžerskim godinama razgovaraju kao na natjecanju za internacionalni debatni klub, tako da bi im i sam Ciceron pozavidio. Verbalni dueli u američkim serijama razumljivi su samo onima tko ih je pisao, a daleko od svakodnevne komunikacije kao Hrvatska od Europske Unije.
I zato skoro da  počinjem cijeniti one četiri napirlitane erotomanke u „Seksu i gradu“ koji slijedi nakon prepametnih doktora. Odmorim se, brate! Svaka druga rečenica počinje sa :“...te noći Miranda je, (ili Sammantha je), a neverbalna komunikacija, ako je k tome još muškarac u kadru, svima je jasna i lako razumljiva. Uz „Seks i grad“ ne moram juriti gledati u rječnik latinskog jer me  „ždere“ što je onaj ljepuškasti doktor rekao. Ne služe li te serije upravo tome?

Retorika na  plaži (svježa, sa rapske plaže):
Puno manje intelektualna svakodnevna je konverzacija hrvatskog pučanstva:

Mama: "Kadi greš?"
Sin (14 godina) : „A?“
Mama: "Pitala san te kadi greš? "
Sin „Ća te briga“.
Mama:“Reci, boj će nevera «.
Sin :“Ala, ala, muči malo.“
Odlazi.
Šteta što je umro Bergman, ovako šture konverzacije nema ni u njegovim filmovima.

natrag